2.DIO, Mala škola emocija: Tuga, sram i krivnja

18.11.2021
| Obavijesti
| Objava: Siniša Bošković

Isplači se, tu sam za tebe

Svi mogu upisati ovu radionicu, bez obzira jeste li pohađali prvi dio ili ne.

TERMIN:
ONLINE: 23.11.2021. od 18 do 22 sata
ZAGREB UŽIVO: 24.11.2021. od 18 do 22 sata

“Isplači se, tu sam za tebe”, riječi koje su nam toliko potrebne, a koje tako rijetko čujemo. Zašto? Jer ih mogu izgovoriti samo osobe koje sebi i drugima mogu dozvoliti ranjivost, mogu sebi i drugima priznati da su tužne, koje su odgovorne prema svojoj tuzi, sramu i krivnji. To su osobe koje traže pomoć od prijatelja, koje se brinu o sebi, koje su svjesne važnosti čitave lepeze naših emocija. A kad nam je te riječi bilo najvažnije čuti? Kad smo bili djeca. Kad nismo imali svijest o vlastitoj vrijednosti i vrednovali smo sebe kroz odnos s roditeljima i drugim odraslima, našim autoritetima. Tada smo kritiku povezivali sa svojim bićem, a ne ponašanjem.

Jesu li vas poticali da se isplačete? Jeste imali prostor za izražavanje vaše tuge, srama i krivnje? Ili su vam govorili da ste ružni kada plačete, da nemate sada razloga biti tužni, da odmah prestanete s plakanjem, da se smirite. Sve te i slične izjave su nas učile da progutamo osjećaje, da budemo manje svoji, posramljeni zbog svojih emocija. Jeste li svoju tugu, sram i krivnju nesvjesno zakopali duboko u sebe i prikrili ih lažnim smiješkom? Koliko vam se danas teško povezati sa svojim emocijama ili ih adekvatno izraziti?

Većinu svoga života borila sam se sa suzdržavanjem od plakanja kad bi imala bilo kakav intimniji razgovor s roditeljima. Kritike kolega, prijatelja, okoline s vremenom sam naučila prihvatiti sa znatiželjom i zanimanjem, a možda i nesvjesno progutati svaku emocionalnu reakciju na njih. No, kad bi mi roditelji uputili samo jedan krivi pogled, oblio bi me hladan znoj. Svaki put sam si obećala da ću ovaj put ostati smirena, pokušavala pronaći riječi, vježbala argumente. I pala u prvom poluvremenu, što bi rezultiralo vikanjem i svađanjem. Moja dramatičnost se pokazala posljedicom brojnih blokirajućih uvjerenja – ako me drugi (moji roditelji) prihvaćaju i vole, onda vrijedim / ja sam odgovorna za sreću drugih (mojih roditelja) / strahovi drugih (mojih roditelja) su moji strahovi / ja sam dobra osoba samo ako slušam druge (moje roditelje), itd. Moja tuga je bila vezana uz osjećaj krivnje jer nisam dobra kćer, a potom bi nastupio sram zbog suza i nabubrenih očiju s kojima sam išla van iz kuće.

Nesvjesno su nas kao djecu roditelji i drugi odrasli učili da izbjegavamo tugu, kao nešto što nam uzrokuje bol koju ne možemo nadići, kao neku magičnu silu koja će nas slomiti u sto komadića, nešto što je previše, što će nas trajno oštetiti. Posebno, ako su bili jedni od onih koji bi nabili dodatnu krivnju na dječju tugu s izjavama – mene boli kada ti plačeš, ja ne mogu spavati kad je tebi loše, ne mogu jesti kad si takva/takav. A zašto su naši roditelji bili takvi? Jer pred silinom svakodnevnih odgovornosti i obaveza, nisu mogli djetetu u sebi dozvoliti da se rastuži, da zaplače, da se zacijeli. Taj ranjivi dio sebe prikrili su strogošću, zabranama, ljutnjom.

Zašto ne smijemo selektivno potisnuti tugu, sram ili krivnju? Jer onda sebe sprječavamo da osjetimo cijelu plejadu emocija, da osjetimo istinsku puninu životnog veselja, sreće, ljubavi i drugih ugodnih emocija kojima stremimo.

Istina je da tuga ne ubija. Tuga je normalna. Tugina uloga je da nas povezuje s drugim ljudima. Ona nam kaže – potrebna ti je pomoć ili utjeha, zbližava nas s drugim osobama i ukazuje što nam je u životu vrijedno. No, ona ne traje vječno i vodi nas do prihvaćanja i snalaženja u novim životnim okolnostima.

Nećemo ni umrijeti od srama iako ga osjećamo kao manju vrijednost, neadekvatnost i osuđujemo sebe zbog nečega, kao jedan jaz između onoga što bismo željeli biti i što jesmo. No, sram nije ništa drugo već bijeg od dijela svoje osobnosti koju ne želimo prihvatiti i strah od odbacivanja, napuštanja i neprihvaćanja. On nas uči da prihvatimo sebe, da se volimo, poštujemo i priznajemo.

Krivnja dolazi u puno oblika i boja, kada spoznajemo da smo nanijeli štetu drugome i time prekršili neko vlastito uvjerenje o sebi, narušili vrijednosti po kojima živimo ili neke društvene norme. No i ona ima važnu ulogu u našem životu, uči nas empatiji i kakvi ljudi želimo biti. Ako otpustimo svu krivnju koju nosimo u sebi, a zadržimo vrijedne lekcije koje nas je naučila, bit ćemo daleko ispunjenije i ostvarenije osobe.

Kako se suočiti sa tugom, sramom i krivnjom? Otkriti koji je uzrok, a potom čemu nam služe. Zato ćemo na drugoj u nizu radionica u sklopu programa “Mala škola emocija” raditi upravo na utvrđivanju podrijetla ovih emocija i otpuštanju blokirajućih uvjerenja koja nas za njih drže.