Kako programiramo djecu?

Svi mi želimo odgojiti djecu na način da ih osposobimo da se suoče sa životnim situacijama na konstruktivan način. Nažalost, to ne ide uvijek u smjeru koji smo zamislili. Zbog vlastitog neznanja kao roditelja ili odgajatelja, djeca se ponekad zatvore i bokiraju izražavanje svog punog potencijala.

Roditelji i odgajatelji svojim riječima, ponašanjem, stavovima programiraju svoju djecu za socijalni život kao i za sve ostalo. Kao što postoje programi u našem mozgu za pomicanje lijeve ruke, tako postoje i programi za odnos s prijateljima, za način na koji učimo, kako zarađujemo novac, jesmo li pristojni, itd…

Zašto baš u djetinjstvu?

Osim naravno očitog, da su to djeca i da ne znaju baš puno o svijetu. Druga stvar je da su djeca do neke 7 ili 8 godine u takozvanom „Theta“ stanju uma. Tada je frekvencija moždanih valova između 4Hz i 7Hz. Pomalo pogubljeni i zvrkasti, a sa silnom sposobnošću da upijaju nove informacije i da uče. Nakon toga su u kombinaciji „Alfa“ i „Theta“ stanja uma. To su zapravo oznake za frekvencije kojima titraju električni impulsi u našem mozgu. Kada smo u theta stanju uma neuroplastičnost je najveća. Najbrže se prilagođavamo novim okolnostima i preoblikujemo našu neuronsku mrežu. Nakon 13-14te godine prebacujemo se u tkz. „beta“ stanje. Tada je frekvencija moždanih valova 14Hz do 28Hz. U beta stanju učenje se usporava i uglavnom provodimo već naučene obrasce.

2 razvojna puta

Istraživanja pokazuju da uglavnom postoje dva načina odgoja djece:

1) Tradicionalni: kroz strah – dijete se odgaja kako roditelj kaže, roditelj kontrolira
2) Moderni: kroz prepuštanje – dijete se odgaja kako samo želi, dijete kontrolira

Prvi način je nezgodan jer se dijete traumatizira i stvara se puno emocionalnih i mentalnih blokada. Osoba je nesretna, tužna i razvija se sindrom žrtve i „jadan ja“. Kad odrastu, mogu nositi strahove od samostalnosti, od donošenja odluka, strah od izražavanja svog mišljenja.

Pozitivno je što osoba može postati jaka i čvrsta (zbog stalnog maltretiranja očvrsne), te često ima smjer u životu, ali koji su mu roditelji odredili. Ima odlučnost i prodornost. Ako izraste u svjesnu osobu neće strašiti druge. Ako izraste u ne-svjesnu osobu koristit će iste metode straha kao i roditelji.

Drugi način je također nezgodan jer se stvara puno nesigurnosti zbog izostale roditeljske podrške te dualni sustava vjerovanja. Manje je straha, ali je osoba izgubljena, i nedostaje joj pravac u životu. Nema jasno postavljene granice i sve je razvodnjeno.  Javlja se sindrom „ne znam što želim u životu“.

Pozitivno je što osoba ima slobodu, nije traumatizirana i razvija sposobnost samostalnog donošenja odluka.

Treći način

U 21. stoljeću vježbamo pristup koji uključuje svjesni odgoj djece, ravnotežu između prva dva modela, sa uspostavom zdravih granica, bez traumatiziranja. Koliko u tome uspijevamo kao ljudska vrsta, pokazat će vrijeme.

Pogled roditelja

Većina roditelja gleda svoje dijete(svjesno ili nesvjesno) kao nekompletno biće koje se tek treba razviti i ne zamjećuju da su djeca  akumulatori njihovih želja, emocija i osjećaja. Koliko smo spremni razumijeti svoju djecu ovisi o nama samima.

Cilj ovog članka nije učiti vas na koji način da odgajate svoju djecu, nego s kojim emocijama i stavovima se djeca susreću i kako da ih lakše shvatite i pronađete ravnotežu. Osvještavanjem i iscjeljivanjem sebe, iscjeljutete svoju djecu.

Djeci su najvažnije osobe u životu njihovi roditelji, a njihova najveća želja je da ih oni vide i dožive.

Iza svake izgovorene roditeljske rečenice postoji emocija koju dijete osjeća.

Sljedeći primjeri su sve istini događaji koji su autori članka čuli od klijenata, vidjeli i osobno doživjeli kroz svoje djetinjstvo.

PROGRAMIRANJE 1:

„Nemoj to dirati! Nemoj ići tamo! Nejdi na cestu! Pazi da ne padneš!“

Ovaj oblik programiranja govori djeci da to diraju, da idu tamo, da idu na cestu i da padnu. To možda zvuči neobično, ali ljudska podsvijest uglavnom ne razumije riječ „ne“. Djeca ne čuju taj „ne“ ispred. Čuju riječi dirati, tamo, cesta, padneš. I šta rade onda kad čuju „pazi da ne padneš“? Uglavnom padnu!

Prijedlog: govorite djeci u pozitivnim rečenicama! Recite im ono što želite da naprave, a ne ono što ne želite.

Npr.: Ovo diraju odrasli. Dođi ovdje. Ostani na pločniku. Budi oprezan i čvrsto se drži.

Ovaj oblik programiranja razvija u podsvijesti programe: „Moram stalno padati“, „Radim stvari koje drugi ne odobravaju“, „Moram dirati nedopuštene predmete“. To stvara disbalans u podsvijesti.

PROGRAMIRANJE 2:

„Dok si pod mojim krovom radit ćeš kako ja kažem.“

Koju poruku ovjde dobiva dijete? Da njegova slobodna volja ne postoji i da se ljubav treba zaslužiti, da će ju dobiti samo ako se ponaša onako kako roditelj traži. To je govor prijetnjama i ucjenama, te širi strah, koji čini dijete da se osjeća nemoćnim pred životom. Kad odraste, dijete će to kao odrasla osoba raditi drugima, pa čak i vlastitim roditeljima natrag!

Prijedlog: mi živimo zajedno i surađujemo svi skupa. Zasad si još malen, pa te mi usmjeravamo, a kad narasteš donosit ćeš vlastite odluke.

PROGRAMIRANJE 3:

„Razočarao si me.“

Škola je organizirala izlet u prirodu na druženje sa životinjama. Jedno dijete se uplašilo konja i nije se htjelo popeti da napravi krug šetnje na konju. Odgajateljica mu govori: „Jako si me razočarao. Mislila sam da si bolji. Reći ću tvojim roditeljima kako si loše dijete.“

Ovo je tipičan primjer negativne motivacije. Odrasla osoba želi u djetetu potaknuti krivnju, sram i neprihvaćanje, u nadi da će dijete ipak napraviti to što se od njega traži jer mu smetaju ti osjećaji krivnje, srama i neprihvaćenosti. Misle da ga osjećaji bole više od straha pa će radije nadvladati strah nego biti u krivnji, sramu i neprihvaćenosti.

Nažalost ovakav način  ne proizvodi željeni efekat. Ako i uspije, dijete kasnije osjeća zamjeranje prema odraslome koji je provodio emocionalnu manipulaciju.

Prijedlog: šetnja na konju je lagana i ugodna. Uz tebe sam, držim te za ruku, sve će biti u redu.

PROGRAMIRANJE 4:

„Mučiš me! „

Varijacije na temu: strpat ćeš me u grob, dobit ću čir na želucu od tebe, ako se ne smiriš otići ću od kuće i nećeš me više vidjeti.

Ovaj oblik govori djetetu da je loša osoba i da maltretira i šteti ljudima oko sebe. To se ugrađuje u podsvijest i u odrasloj dobi se manifestira kroz odnose na poslu i u društvenom životu.

Prijedlog: Osjećam se loše kad se ovako ponašaš.  Željela bih da popričamo i da mi kažeš što te muči.

PROGRAMIRANJE 5:

„Moraš biti dobar dečko. Vidiš kako je Marko dobar, a ti si tako nemiran i zloćest.“

Ono što uništava djetetov duh i kreativnost je uspoređivanje s drugima. Uspoređujete li dijete s drugom djecom, bez obzira jesu li bolja ili lošija, stvarate kod djece osjećaje nejednakosti i potičete sukob, te borbu za prevlašću.

Prijedlog: Marko je dobro napravio. Ti isto znaš dobro napraviti. Ajde pokaži mi. Ja ću ti pomoći.

Izbjegavajte koristiti riječ „Moraš“. To stvara konflikt i napetost u posvijesti.

Programiranje tjelesnim kažnjavanjem:

Kod tjelesnog kažnjavanja djeteta razvijaju se emocije tjeskobe, straha, nepovjerenja, krivnje i srama. Trebalo bi ga izbjegavati u odgoju.

Programiranje smješkom:

Ako u sebi nosimo emocije tuge, ljutnje, straha itd…, a na licu nosimo smješak ispred djeteta, stvorit ćemo zbunjenost. Djeca danas izvanredno energetski čitaju emocije i naučit će sljedeći program: „kad osjećam loše trebam se smiješiti“.

Re-programiranje – kako ispraviti već krive programe:

Povratkom u theta stanje uma možemo ponovno otključati mozak za promjene. Ako ste odrasla osoba i želite iscjeliti svoje djetinjstvo, sada je pravo vrijeme da počnete. Uzrok većine izazova i problema u odrasloj dobi krije se u korijenima djetinjstva i načina na koji smo odgojeni.

Theta Centar nudi programe u kojima možete naučiti vratiti se u theta stanje uma i naučiti reprogramirati podsvijest. Za one koji trebaju bržu pomoć tu su individualni tretmani kod terapeuta s kojim možete odmah raditi na svom djetinjstvu u terapijama 1 na 1.

Pogledajte ovdje za individualne tretmane:

http://www.thetacentar.com/tretmani/

Ako imate djecu i želite ih izgraditi u stabilne i sretne osobe, možete početi od korigiranja svog riječnika. Govorite im stvari koje želite da rade i kako želite da budu odgojeni, umjesto kako ne želite. Djeca brzo preslože svoju neuronsku mrežu. Odraslima trebaju godine ako to rade bez pomoći terapeuta. Zatim, naglasite važnost osjećaja, pričajte im kako se osjećate i tražite to isto od njih. Tako će dijete dobivati povjerenje u vas i u život i graditi sigurnost i hrabrost.

Ukoliko i dalje mislite da djetetu treba pomoć u Theta Centru radimo i s djecom, te uz nadzor i dozvolu roditelja možemo pomoći otpustiti ograničavajuće programe u vezi škole, zdravlja, agresivnosti, itd… kod djece.

Kako djeluje re-programiranje?

Korištenjem posebne vrste brze meditacije utrenirani um terapeuta ulazi u theta stanje i povlači klijenta za sobom. Klijent osjeća opuštenosti i bezvremenost, ali je pritom potpuno svjestan svega što se dešava. Ima dojam kao da plovi na oblaku. Ponekad se samo čini kao da je um prazan.

U tom stanju terapeut počinje klijentu postavljati specifična pitanja, kako bi se došlo do temeljnog uzroka problema na kojem se radi. Ulazi se duboko u podsvijest, te se traže programi iz djetinjstva. Mi u Theta Centru koristimo metode ThetaHealing®-a kako bi pomogli klijentu. Pritom podrazumijevamo da se u theta stanju spajamo na univerzalnu svijest, energiju Svega što jest. Kad jednom pronađemo temeljni uzrok, temeljni program zbog kojeg je nastao problem u odrasloj dobi, kroz tu spojenost s najvišom svijesti radimo reprogramiranje. Mozak sluša i otkači neurone koji proizvode blokadu, te se zatim instalira novi, funkcionalan program u podsvijest osobe.

Seminari:

Ukoliko vas zanima naučiti ovu vrijednu metodu za sebe, tu su seminari Theta iscjeljivanja, koji vam omogućavaju da doživite ubrzani osobni razvoj i samospoznaju. O njima možete više saznati na ovom linku:

http://www.thetacentar.com/tecajevi/