Tihana Babić

Bez obzira što o čovjeku kažu knjige, ponašanje ljudi je često nerazumno, sjećam se da sam prije više od 20 godina pročitala u pjesmi Charlesa C. Finna pod naslovom „Molim te poslušaj ono što ne kažem“… Zanimljivo je da sam baš tada, već bila pri kraju studija filozofije i kroatologije, i proučavala sve moguće uvide u „smisao svijeta“ i tražila u pričama, romanima, pjesmama nešto što bi meni pojasnilo po kojim se to nepisanim pravilima, ako ih uopće ima, odigrava naš život, i još više, nadala sam se da će naići netko tko će mene meni samoj pojasniti…

Zašto, činilo se, neki postižu uspjehe i ljubav, s malo ili nimalo truda, dok drugi imaju puno veće izazove… i sama sam osjećala unutarnji pritisak, koji ja si nisam mogla u potpunosti objasniti…gledala sam druge ljude, ali i sebe, kako nastojimo izgraditi „sofisticirano pročelje izvana, praveći se da je smirenost naša igra“…no, nisam uspjela izbjeći taj unutarnji osjećaj, i tim me neobjašnjivim teretom zapravo već tada počeo voditi zapravo bliže sebi i poznavanju sebe, ali i empatiji s drugim ljudima, jer danas mogu reći „ništa ljudsko nije mi strano“.

Iako sam u  međuvremenu i doktorirala, komunikologiju, što mi dakako uvelike pomaže izraziti svoje misli, ali i osjećaje, no zapravo su „naša stručna znanja o ljudskoj duševnosti površna, pa i irelevantna“, kako je rekao Robert Torre. „Srce je tu važnije od mozga. Duša je važnija od spike, a praksa od teorije.“ Emocije su najčešće jače od svih naših znanja, i racionalno (mentalno) nema najčešće moć da izliječi ono što je iracionalno, osobito ako je negativno. Ako smo skupili negativne emocije, traume i rane kroz odnose, zdravlje (bolesti), iscrpljujuće poslove, ili pak loše financije, samo mišljenje i pamet ne mogu izliječiti i iscijeliti patnju i bolesnu emotivnost. Da smo samom inteligencijom i raciom to mogli, ljudi sa školama već bi sve probleme ovoga svijeta bili riješili, ili barem posložili svoje živote u bajke, no iskustvo nam pokazuje da to nije tako.

„Bolji i pronicljiviji terapeuti, bolji su ne zato jer su bolji kao psihoterapeuti, već zato što su bolji i mudriji kao ljudi.“ (Robert Torre, iz kolumne Presuda ptice Dodo, Globus, rujan, 2015.) I za to nam je često potrebno osobno iskustvo preobrazbe iz teških životnih situacija, u radost, lakoću i prihvaćanje života kao dara, kao prilike koju možemo iskoristiti da iz njega napravimo nešto veliko i dobro, često čak tim teškoćama i ljubavi koju smo imali privilegiju osjetiti, u čast. Negativno emotivno iskustvo može nam pomoći iscijeliti samo dobro emotivno iskustvo, a terapeut često može pomoći otvoriti ta vrata, i držati za nas iscjeljujući prostor, dok u to novo iskustvo ulazimo sami.

Moj put prema terapeutskom radu počeo je prije 22 godine, educirana sam Theta praktičarka, Access Counsciosness facilitatorica, regresoterapeut, konstelatorica. Moj učitelj je govorio; „prepoznati te može samo onaj koji je na istom nivou ili višem nego ti“, naravno, mi možemo drugima pokazati onaj put kojim smo i sami prošli, odvesti onoliko daleko koliko se možemo otvoriti uvidima koji nam dolaze od „Tamo, tamo daleko“, ali i empatijom prema ljudskim srcima koja su često povrijeđena, i „posađena nisko, kao kupine“ oko nas.

Moje iskustvo me naučilo, da nam život u naša traumatična iskustva često umota dar, jer put koji smo prošli, i ono što smo iscijelili u sebi, postaje putokaz za sve što je moguće ljudima oko nas. Iskustvo me naučilo također i to, da se ništa ne dešava slučajno, kako god nam ovaj svijet izgleda ponekad kao kaotičan, zapravo postoje puno dublje zakonitosti, logika i ljubav iza svega što nam se dešava, bilo kolektivno, bilo osobno. Čak i ovo što čitate moj životopis nije slučajno, neka mudrost iza ovih kulisa vas je dovela dovde, k meni.

Smatram svojim ispunjavajućim pozivom biti drugim ljudima ono što su plemeniti ljudi koje sam srela na svom putu bili meni. Radim ThetaHealing® tretmane uživo i online, u kojima kombiniram svo svoje znanje, empatiju i iskustvo koje sam stekla pohađajući, ali i držeći različite edukacije, radionice, vježbaonice i meditacije. S dužnom pažnjom i poštovanjem, saslušam ono što se i ne kaže, svjesna da se ljudi, kao i ja sama, često bore bas protiv one stvari za kojom najviše čeznu, dižu zidove i ponekad što im bliže priđemo, to naglije mogu uzvratiti. Kao što kaže u pjesmi „Molim te, poslušaj ono što ne kažem“:

„…Ali rekoše mi da je Ijubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom jer (naše unutarnje) dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.“

Posebno bih naglasila da mi je veliko buđenje, ali i olakšanje, donijela spoznaja da svaka naša mana u sebi nosi sjeme vrline, i svaka naša trauma u sebi nosi prilike i mogućnosti u budućnosti. Ljudi s „teškim sudbinama“ vrlo često imaju posebnu snagu i hrabrost, i baš iz svojih iskustava mogu crpiti svoju snagu za život. A meni će biti čast i zadovoljstvo, ako vam mogu pri tome mogu pomoći i proći s vama kao suputnik dijelom puta.